Kad se u Hrvatskoj spomenu strukovna zanimanja, razgovor često krene u krivom smjeru. Umjesto da pričamo o konkretnim vještinama i mogućnostima zapošljavanja, često se raspravlja o “statusu” škole ili o tome je li strukovna škola “drugi izbor”.
A stvarnost je jednostavnija: velik dio gospodarstva i javnih usluga počiva na ljudima koji znaju raditi konkretne poslove – i sve ih je teže pronaći.
Hrvatski zavod za zapošljavanje već godinama kroz svoje preporuke za upisnu politiku i stipendiranje ukazuje na neusklađenost između potreba poslodavaca i onoga što obrazovni sustav proizvodi. Poanta nije “navijanje” za jednu vrstu škole, nego pokušaj da se smanji jaz između obrazovanja i zapošljavanja.
Kad se spustimo na razinu Zagreba, taj signal je još vidljiviji: Grad Zagreb ima službenu listu deficitarnih zanimanja za školsku i akademsku godinu 2025./2026., a na njoj su upravo zanimanja koja se u pravilu vežu uz strukovno obrazovanje i praktične vještine.
Drugim riječima: nije problem u tome “ima li posla”, nego sve češće u tome “tko ga može kvalitetno raditi”.
Problem se često stvara na prijelazu iz škole u svijet rada. Mladi mogu završiti školu i imati znanje, ali se svejedno osjećati nespremno za:
OECD u svom izvješću o obrazovanju i vještinama u Hrvatskoj naglašava upravo važnost boljeg usklađivanja obrazovanja s potrebama tržišta rada i jačanja prijelaza “škola–posao”, jer se tu često gubi vrijeme i motivacija mladih.
To nije “krivnja” učenika. To je dio sustava u kojem se od mladih očekuje da se snađu brzo, a nitko im u praksi ne pokaže kako izgleda prvi korak.
Dio priče je kulturni: u mnogim obiteljima i dalje vrijedi prešutno pravilo da je “sigurnije” i “bolje” ići akademskim putem, čak i kad to nije nužno najbolji put za konkretno dijete.
Drugi dio je informacijski: puno se govori o “fakultetu” kao ulaznici u život, a premalo o realnim karijernim putanjama u struci – uključujući napredovanje, dodatne licence, specijalizacije, majstorske ispite, pa i otvaranje vlastitog posla.
Treći dio je praktičan: kvaliteta prakse i povezanost s poslodavcima nije svugdje jednaka, a bez dobre prakse teško je mladima stvoriti osjećaj da su “spremni”. Cedefop u svojim pregledima politika strukovnog obrazovanja za Hrvatsku upravo naglašava važnost jačanja učenja temeljenog na radu i suradnje s poslodavcima.
Važno je reći i ovo: strukovno zanimanje nije prečac. Dobra struka traži disciplinu, odgovornost i stalno učenje. Ali zato daje nešto što je mnogim mladima važno: osjećaj da rade konkretno, da napreduju vidljivo i da imaju traženu vještinu.
U tom smislu, strukovna zanimanja sve manje su “rezervna opcija”, a sve više realna prilika – pogotovo kad se mladima uz školu ponudi dodatna podrška koja nije teorija, nego praksa: kako se predstaviti, kako razgovarati s poslodavcem, kako donijeti odluku i ostati motiviran.
Ne trebamo velike kampanje da bismo promijenili sliku strukovnih zanimanja. Često pomažu male, konkretne stvari:
Upravo zato projekti poput „Kluba za zapošljavanje u strukovnim zanimanjima vol 7.“ imaju smisla: ne pokušavaju zamijeniti školu, nego popuniti ono što u školskom ritmu često ostane prazno – pripremu za realan ulazak na tržište rada, posebno za mlade koji sa 17 ili 18 godina trebaju brzo “odrasti” u profesionalnom smislu.
Projekt„Kluba za zapošljavanje u strukovnim zanimanjima vol 7.“ se provodi uz financijsku potporu Grada Zagreba.
Sadržaj članka isključiva je odgovornost Instituta za stručno usavršavanje mladih..