Tijekom provedbe projekta Klub mladih tata, često smo mislili da smo mi ti koji ćemo očeve nečemu učiti — o komunikaciji, o pravima, o emocijama, o odnosima. I jesmo, barem dijelom. No kako su mjeseci prolazili, sve se jasnije pokazivalo nešto drugo: da jednako puno učimo i mi od njih.

Na svakom susretu, u svakom razgovoru, u svakoj priči koju je netko odlučio podijeliti, skrivala se tihi komadić istine o tome što znači biti otac u današnjem svijetu. I nije to uvijek glamurozno, niti jednostavno. Puno češće je to borba između želje da budeš najbolja verzija sebe i straha da ponekad nisi ni blizu.

Kroz projekt smo naučili da gotovo svaki otac nosi malu, često neizgovorenu brigu: „Jesam li dovoljno dobar? Jesam li tu kad trebam biti? Hoće li moje dijete osjetiti da ga volim?“
Ta pitanja gotovo nitko ne kaže naglas, ali su prisutna u načinu na koji očevi slušaju jedni druge, u načinu na koji pokušavaju razumjeti svoje dijete, pa čak i u načinu na koji sjede — malo naprijed nagnuti, kao da žele uhvatiti svaku riječ koja bi im mogla pomoći.

Jedan je otac jednom rekao: „Ne znam jesam li dobar tata, ali znam da stvarno želim biti.“ A u toj je rečenici stalo toliko toga — nesigurnost, odgovornost, nježnost, pokušaj. Možda je baš ta iskrenost najveća snaga očinstva: spremnost da radiš najbolje što možeš, čak i onda kada nisi siguran ideš li u pravom smjeru.

Ako bismo morali sažeti ono što smo naučili u jednu poruku, bila bi ovo:

Očevi ne trebaju biti savršeni. Trebaju biti prisutni, iskreni i spremni učiti. I to je dovoljno.

Ta se pouka provlačila kroz svaki susret, svako savjetovanje i svaku radionicu. Kada bi otac shvatio da ne mora znati sve odgovore da bi bio dobar roditelj, kao da bi se teret spustio s njegovih ramena. Tada je mogao slobodnije disati, više se smijati, biti topliji prema sebi — i samim time prema svom djetetu.

Kroz ovaj projekt još jednom smo shvatili da zajednica pripadajućih očeva, onih koji se ne natječu nego podupiru, može stvoriti nevjerojatnu snagu. I da ponekad nije najvažnije što ćeš reći, nego što ćeš čuti — a mi smo čuli puno.

Na kraju, možda je najveća vrijednost projekta upravo to: podsjetio nas je da se očinstvo uči cijeli život. A kada postoji prostor u kojem očevi mogu zajedno rasti, učiti i griješiti, tada raste i svaka obitelj.