Mnogo se govori o reformama obrazovanja, novim kurikulumima i promjenama sustava. No mladi koji završavaju školu rijetko imaju luksuz čekanja. Njima su potrebni konkretni alati i stvarna priprema za situacije koje ih čekaju odmah nakon završetka obrazovanja. Upravo u tom prostoru nastaje vrijednost neformalnog učenja.
Formalno obrazovanje daje temelj. Ono pruža strukturu, znanje i okvir unutar kojeg se mladi razvijaju. No istodobno, škola teško može obuhvatiti sve ono s čime se mladi susreću pri prvom zapošljavanju. Ne zato što ne radi svoj posao, nego zato što su stvarne životne situacije često složenije i nepredvidljivije od onoga što se može unaprijed isplanirati u nastavnom programu.
U školskom okruženju naglasak je najčešće na gradivu, pravilima i provjeri znanja. Malo je prostora za individualne nesigurnosti, za razgovor o strahovima vezanima uz prvi posao ili za simuliranje stvarnih situacija s tržišta rada. Osim toga, promjene na tržištu događaju se brže nego što ih formalni sustav može pratiti.
Zbog toga dio mladih izlazi iz škole s osjećajem da imaju teorijsko znanje, ali ne i sigurnost da to znanje znaju primijeniti izvan učionice. Taj osjećaj nesigurnosti ne proizlazi iz neznanja, nego iz nedostatka iskustva u realnim situacijama.
Vrijednost neformalnog učenja leži upravo u njegovoj fleksibilnosti. Ono ne pokušava zamijeniti školu, nego stvara prostor u kojem mladi mogu učiti kroz razgovor, iskustvo i refleksiju. U takvom okruženju pitanja nisu znak slabosti, a pogreške nisu razlog za povlačenje.
Za mnoge mlade to je prvi put da mogu otvoreno govoriti o onome što im je teško – o nesigurnosti, strahu od razgovora za posao ili nejasnim očekivanjima poslodavaca – i dobiti konkretan odgovor koji nije ocjena, nego objašnjenje.
Iskustvo pokazuje da neformalni oblici učenja ne donose samo nova znanja, nego i promjenu perspektive. Mladi počinju realnije sagledavati vlastite mogućnosti, jasnije prepoznaju svoje snage i lakše povezuju ono što su naučili u školi sa stvarnim situacijama.
Posebno je važan osjećaj sigurnosti koji se pritom razvija. Umjesto pitanja “jesam li dovoljno dobar”, sve se češće pojavljuje pitanje “kako mogu ovo znanje pokazati”. Ta promjena čini veliku razliku u načinu na koji mladi pristupaju zapošljavanju.
Jedna od ključnih razlika neformalnog učenja u odnosu na formalni sustav je odnos između mladih i onih koji s njima rade. Umjesto hijerarhije, naglasak je na povjerenju i dijalogu. Upravo u takvom odnosu mladi se lakše otvaraju, postavljaju pitanja i prihvaćaju povratnu informaciju.
To ne znači spuštanje kriterija, nego stvaranje okruženja u kojem mladi imaju priliku učiti bez straha da će pogriješiti. U takvom okruženju znanje postaje živo i primjenjivo, a ne samo zapamćeno.
Prvi susret s tržištem rada za mnoge je mlade stresan upravo zato što se događa naglo i bez prethodnog iskustva. Neformalno učenje omogućuje im da te situacije “isprobaju” unaprijed, u sigurnom okruženju, i da shvate kako nesigurnost nije znak slabosti, nego normalan dio procesa.
Takva priprema smanjuje rizik brzog odustajanja, gubitka motivacije i osjećaja neuspjeha već na početku profesionalnog puta.
Ako želimo da mladi lakše prelaze iz obrazovanja u zapošljavanje, neformalno učenje ne bismo trebali promatrati kao sporedni dodatak sustavu. Ono je važan dio šireg odgovora na stvarne potrebe mladih i tržišta rada, posebno za one koji se s tim tržištem susreću vrlo rano.
Jer ponekad je upravo prostor izvan učionice ono mjesto gdje mladi prvi put dobiju sigurnost da mogu – i smiju – napraviti prvi korak.
Projekt„Kluba za zapošljavanje u strukovnim zanimanjima vol 7.“ se provodi uz financijsku potporu Grada Zagreba.
Sadržaj članka isključiva je odgovornost Instituta za stručno usavršavanje mladih.