Kada smo započinjali projekt Klub mladih tata, nismo znali točno kojim će putem ići svaka radionica, svaki razgovor i svako savjetovanje. Znali smo samo da postoji potreba i to potreba očeva da se povežu, da dobiju podršku, da razumiju sebe i svoju djecu u vremenu koje često od njih traži da budu sve: smirenost, snaga, strpljenje, sigurnost. Kroz mjesece provedbe projekta postalo je jasno da je očinstvo mnogo šire, dublje i nježnije nego što smo ponekad navikli misliti.

Naučili smo da prisutnost oca ne nastaje u velikim trenucima, nego u svakodnevnim sitnicama. U kratkim razgovorima, u zajedničkom smijehu, u trenucima kada dijete osjeti da ga tata vidi i čuje. Naučili smo da je razgovor o emocijama nešto što se ne događa samo “kad treba”, nego je dio odnosa koji raste i mijenja se. Naučili smo i da je najvažnija podrška koju otac može dati - ona u kojoj je sam smiren, stabilan i brine o sebi dovoljno da ima prostora brinuti i o drugima.

Tijekom projekta očevi su nas učili jednako koliko smo i mi učili njih. Donijeli su priče o svojim strahovima, svojim nadama i svojim pokušajima. Donijeli su sigurnost kad je trebalo nešto poduprijeti, i ranjivost kad je trebalo nešto priznati. Ponekad su govorili puno, ponekad malo, ali sve što su donijeli bilo je stvarno, ljudsko, iskreno. I upravo u toj iskrenosti otkrivala se snaga očinske uloge.

Brošura koju smo izradili, radionice koje smo vodili i savjetovanja koja su se odvijala iz tjedna u tjedan zapravo su bili samo okvir. Iza tog okvira stajali su ljudi -očevi koji su željeli razumjeti svoje dijete, ali jednako tako i sebe. Ponekad bi u jednostavnom komentaru, onom izgovorenom usput, osjetili koliko je važno imati mjesto gdje te netko sluša. Koliko je važno dobiti rečenicu koja ti olakša teret ili potvrdu da tvoja borba nije nevidljiva.

Što nam je sve ovo pokazalo?

Pokazalo nam je da očinstvo nije uloga koja se nauči jednom i zauvijek. To je put, ponekad nespretan, ponekad zahtjevan, često dirljiv. Pokazalo nam je da su očevi daleko spremniji na učenje o emocijama, odnosima i roditeljstvu nego što se ponekad pretpostavlja. Da traže načine kako biti bolji, ali da se pritom često pitaju jesu li već dovoljno dobri. I da upravo u toj potrazi leži njihova najveća vrijednost.

Pokazalo nam je da male navike, male geste i mala prisutnost — kad se ponavljaju iz dana u dan - postaju temelj velikog odnosa.