Kad mladi znaju raditi, ali se ne znaju predstaviti

Velik dio mladih koji završavaju strukovne škole ima znanje, volju i radne navike. Ono što im često nedostaje nije kompetencija – nego sigurnost da to znanje znaju pokazati drugima.

U razgovorima o zapošljavanju mladih često se postavlja pitanje jesu li dovoljno pripremljeni za tržište rada. Rjeđe se, međutim, govori o jednom tišem problemu: mnogi mladi znaju raditi, ali ne znaju kako o tome govoriti (ni koje svoje znanje mogu povezati s onim što se traži od njih).

Posebno kod učenika strukovnih zanimanja taj se jaz brzo vidi. Imaju praktična znanja, iskustvo rada u školskim radionicama ili na praksi, ali u trenutku kad trebaju opisati što znaju – zastanu.

Znanje koje ostaje „nevidljivo“

Za poslodavce je važno što kandidat zna, ali i kako to zna objasniti. Mladi koji tek izlaze iz školskog sustava često pretpostavljaju da će njihovo znanje biti samo po sebi prepoznato.

U stvarnosti, bez jasne prezentacije:

• vještine ostaju nevidljive
• iskustvo se čini “premalim”
• motivacija se ne prepoznaje

Mladi pritom često podcjenjuju ono što znaju jer to doživljavaju kao „normalno“ ili „još nedovoljno dobro“. Rečenice poput to svi znaju ili nemam još pravo iskustvo vrlo su česte i često netočne.

Zašto je predstavljanje sebe tako teško?

Samoprezentacija se rijetko uči sustavno. U školskom okruženju naglasak je na točnosti, pravilima i rezultatima, dok se o vlastitim snagama govori malo ili nimalo.

Kad se mladi prvi put nađu u situaciji da moraju govoriti o sebi bez ocjena, istaknuti svoje prednosti bez osjećaja nelagode ili odgovoriti na otvorena pitanja često se povuku. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što nisu sigurni kako to reći, a da ne zvuče nesigurno ili pretjerano.

Tihe barijere koje rijetko vidimo

U radu s mladima često se ponavljaju isti obrasci:

• strah od „krivog odgovora“
• uvjerenje da moraju ispuniti sve uvjete iz oglasa
• osjećaj da nisu dovoljno dobri u usporedbi s drugima
• nelagoda oko razgovora s autoritetima

Te barijere rijetko su vidljive na prvi pogled. Mladi dolaze motivirani, ali se povuku već kod prve prepreke – ne zato što ne mogu, nego zato što nisu sigurni da smiju pokušati.

Komunikacija kao vještina, a ne osobina

Važno je reći: sposobnost predstavljanja sebe nije osobina s kojom se netko rodi. To je vještina koja se razvija.

Kada mladi dobiju priliku:

• vježbati razgovor za posao u sigurnom okruženju
• dobiti konkretnu povratnu informaciju
• čuti da ne postoji „savršeni“ odgovor

njihova se sigurnost brzo mijenja. Počinju realnije sagledavati svoje znanje i lakše ga povezivati s potrebama poslodavca.

Zašto je ovo posebno važno za strukovna zanimanja?

Strukovna zanimanja često se oslanjaju na praktične vještine koje je teže opisati jednom rečenicom. Upravo zato je važno mladima pomoći da nauče prevesti praksu u riječi,  objasniti što su radili i što su naučili  te povezati školu s realnim radnim zadacima.

Kad to ne znaju, postoji rizik da njihovo znanje ostane neprepoznato – iako je itekako traženo.

Mala podrška, veliki pomak

Iskustvo pokazuje da su često dovoljne male, ali ciljane intervencije:

• razgovor jedan-na-jedan
• konkretni primjeri dobrih odgovora
• simulacija stvarnih situacija
• normaliziranje nesigurnosti

Takav pristup ne mijenja samo način na koji mladi komuniciraju, nego i način na koji doživljavaju sebe.

Znati raditi je temelj. Znati se predstaviti – prilika.

Ako želimo da mladi iz strukovnih škola lakše ulaze na tržište rada, važno je da se ne fokusiramo samo na njihova znanja, nego i na način na koji ta znanja postaju vidljiva.

Jer često problem nije u tome da mladi ne znaju.

Problem je u tome što ih nitko nije naučio kako to pokazati.

Projekt„Kluba za zapošljavanje u strukovnim zanimanjima vol 7.“ se provodi uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Instituta za stručno usavršavanje mladih.